Upečatljivo gostovanje Splićana na najvećem egipatskom festivalu, onom u Ismailiji, gradu smještenom na sredini Sueskog kanala, rezultiralo je pozivom nekoj drugoj hrvatskoj folklornoj grupi na istom festivalu, vjerojatno najvećem na prostoru Afrike. Budući je festival bienalni održat će se u jesen 2012. godine.

Piramide, sfinga, Nil, faraoni, Keops i Kafu, Ramzes, Tutmes,  Tutankamon,  Hatshepsut, prekrasna ali incestna Nefretete, incesti, carstva, dinastije,  papirusi i hijeroglifi i lijepa Kleopatra i Marko Antonije. Šuma imena i pojmova koja plijene pažnju još od osnovne škole. I štrebera i ponavljača. Vjerojatno da nisu ni Splićani imuni na sve to tim više što im lijepa granitna sfinga svakodnevno golica maštu, premda mulariji na Peristilu vjerojatno više služi u neke druge svrhe. Bilo bi lijepo vidjeti i doživjeti ta zbunjujuća zdanja za koja nemaš nikakve stvarne predodžbe premda dimenzije znaš a TV te svakodnevno kljuka nizom kojekakvih  informacija, potrebnih i onih drugih, o velikim carstvima, o tajanstvenim svećenicima. Bilo bi lijepo usporediti sfinge, onu splitsku s Peristila s onom u pijesku Gize zapadno od Kaira. Je li istina da se čovjek pred piramidama osjeća tako sićušnim i prolaznim?

Ukazala se prilika za nastup na, vjerojatno, najvećem afričkom festivalu. Najvećem, bar kad je riječ o broju prisutnih folklornih grupa, odnosno dana trajanja. Riječ je o festivalu u Ismailiji. Pripreme su počele još s jeseni prošle godine. Pripreme festivala i inače počinju u jesen prethodne godine, a kad je riječ o festivalima na ovim prostorima onda pogotovo. Jer, ovdje jedva da im čemu služi naprava koju svijet obično zove sat, pa bio i Rolexov.

Pripreme programa. Raditi treba puno bez obzira što bi čovjek pomislio da to Filipu Deviću i ne bi trebao biti neki poseban posao s obzirom na tolike godine postojanja i reputaciju koju uživa. Ili baš zato. Treba to i ovdje opravdati. Uzet će se čak 9 koreografija, što će se pokazati dobrim rješenjem. Najveći je problem što Turkish airlines, izabran kao najpovoljniji avioprijevoznik, ne želi glazbene instrumente smjestiti ni u prtljažnik aviona a o kabini da i ne govorimo: instrumente se poslalo kao kargo, što, osim što je skuplje, i nije neka sreća, budući je riječ o finmi stvarima kojima smeta niska temperatura u prtljažniku, a i ne znaš da li će taj kargo doći na vrijeme, jer bez instrumenata od nastupa ništa.

I tako se u rano jutro 15. rujna uputila na put prema Zagrebu lijepa grupa Devićevaca: Pave, Bigo, Jope, Brale, Bubi, Bruna, Tomo, Bobo, Juka, Jele, Marino, Dea, Oki, Tanja, Tonka, Lija, Bakalar, Vlatka, Indi, Dome, Mia, Bibo, Ive, Kore, Pero, Ivanka, Roga, Ana i Zvocko. A tu su i nešto stariji i, recimo, ozbiljniji, Vesna i Ćićo a na samom im se aerodromu priključio i tajnik HRCIOFF®®. Sve u svemu 32 elementa. Vođa puta Juka. Ali za svaku se odluku malo i konzultira – s Vesnom i Ćićom, dužnosnicima. Treba. Bolje podijeliti odgovornost nego se praviti frajer. Jer više njih više zna.

Društvo veselo. Raspoloženo. Udoban airbus 320 i za nepuna dva sata u Istanbulu. Neki su, međutim, prvi put u avionu. Nije im lako, malo se straha vidi, premda je vrijeme lijepo i let ugodan. Ali što se može - svima nam  je jednom  bilo prvi put. Neki ratuju i s vremenskom razlikom. A samo je jedan sat, +. Ništa zato. Priviknut će se. Čekanje 4-5 sati u Istanbulu. Dobro je došla prava baklava. Nastavak za Kairo je tek u ponoć. I negdje malo prije dva u noći u Kairu. Do sada je sve OK. Treba pokupiti prtljagu. I čekanje počinje. Već na početku. A Oki, ka Oki. Čekati mirno? Ma ki je to vidija. Diple vanka i počinje koncert. U dva u noći na kairskom aerodromu. E, ovo mu je bila dobra baza. A i okupilo se svita. Kairski je aerodrom prometan i usred noći.

Dočekali nas. I to lijepo. Točno ispisano ime na tabli s kojom nas dočekali, što inače nije čest slučaj. I vodiča nam dali. Najprije Duju. Visok, mršav mladić, vjerojatno student nečega Pokazat će se, međutim, da je bolji trgovac nego vodič. Ali o tom kad dođe vrijeme.

Izašli iz aerodroma. Novi, komforan autobus. I dektiva. Ne razumijete? Sjetite se TV serije Prosjaci i sinovi i Rade Šerbedžije. Ne može ili ne smije, svejedno, autobus krenuti bez dektive. Ne samo s aerodroma nego ni inače. Dođe mu ga kao neki anđeo čuvar. Bože mi oprosti. A dežurnog policajca dektivom krstio Ćićo. Ćićo? Ne znate Ćiću, Antu Ganza? Lipo vas je čuti. Čuli ste valjda za Mediteranske sportske igre  sad već davnih kasnih sedamdesetih i njihove nove sportske objekte.

Ili aktualnu sedmodnevnu splitsku Sudamju, feštu sv. Duje. On joj duša. Ali ne zna ovaj samo graditi i organizirati. Zna on i škerac napraviti. Pa će i ovdje malo, malo … pa izletjeti kakva dobra baza. Ne znate što je baza? Tooo je već problem. Ne baza, primjerice avio baza. Kratko prvo a: glupi kompić nikako da prihvati akcent pa smo a podcrtali, ali ne da ga razvučete već skratite!!!. (kratkosilazni, rekli bi lingvisti, ako se to još uvijek tako govori) Eeee, ali oko baze vam se malo može pomoći. Nema druge nego u Split i bar koji dan među njima. Fini je to i dobar svit. Doduše, malo na svoju. Ali, Bože moj! Voli se našaliti, naškercati. Na svoj, ali bogme i na vaš račun, ne će vam ostati dužni. Samo se nemojte iditi. Sjetite se Smoje i njegovih Roka i Anđe Vlajine, Luigija i njegove Bepine, Škovacina i Netjaka. Popularni i danas. A kako i neće kad im Smoje pogodija dušu.
 
Vratimo se grupi

Vozimo se prema Ismailiji. Gradu na sredini Sueskog kanala, žili kucavici ne samo Egipta. Kairo-Ismailija 120 km. I nije neka udaljenost. Cesta je dobra. Autoput. Doduše, teško bi se ovaj autoput usporedio s našim cestama, s Dalmatinom ili Slavonikom, naprimjer. Nemojte jer ne ide. Recimo, široka jednosmjerna cesta po kojoj autobusi trku vode. Treba vidjeti i doživjeti kad autobus, usred noći, pun putnika raspali 120 km/h pri tom pretječući i ne dajući drugom da ga pretekne. Ako i izađemo vanka ceste nemaš di. Ne ćeš ni u provaliju ni u rijeku nego u ...pijesak. Veselo.
 
Malo o Egiptu

Riječ-dvije o prostoru gdje smo se našli, da bar znamo gdje smo. Egipat, kako su nas učili u osnovnoj školi, dar je Nila, najveće afričke rijeke i jedne od najvećih svjetskih rijeka. A Nil dug 6.600 km s porječjem od 3.500.000 km2 (Hrvatska 56.000 ili 62-63 kopnene Hrvatske). Delta mu počinje kod Kaira oko 160 km na jug od Sredozemnog mora. Ušće je široko oko 200 km i proteže se od Aleksandrije na zapadu do Port Saida na istoku, odnosno na ulazu u Sueski kanal. Statistike govore da Egipat ima površinu od nešto više od milijun km2 i skoro 75 milijuna stanovnika što je dobra naseljenost kad bi bili koliko-toliko ravnomjerno raspoređeni. Međutim, ogromna je većina u porječju Nila i njegovoj delti. Samo je u Kairu 18-ak milijuna, ili 25 % svih. Ili na površini od 214 km2 tiska se 7,8 milijuna žitelja središta Kaira (36.386 st/km2), odnosno na 72 km2 Port Saida (gubernatorata, ne grada) živi 570.000 stanovnika (ili 8.000 st/km2), dotle u gubernatoratu (Egipat je podijeljen na 27 upravnih područja-gubernatorata) New Valley, zapadno od Nila, površine 376.505 km2, skoro 7 površina Hrvatske, živi 2/3 Splita, odnosno oko 1 stanovnik na 2 km2. Ovome treba dodati činjenicu da se broj stanovnika u gradovima može utvrditi s priličnom preciznošću, dotle se stanovništvo u pustinjskim prostranstvima zbog nomadskog načina života (beduini) može samo procijeniti bez velike preciznosti.

Sueski kanal

Sueski kanal je umjetni prokop dug 163 kilometara između Sredozemnog i Crvenog mora, koji razdvaja afrički od azijskog kontinenta te je najbliža pomorska veza između zapadne i istočne Zemljine hemisfere. Prokopan je na mjestu gdje je prevlaka koja spaja Aziju i Afriku najtanja, a k tome na toj se liniji nalaze i 3 jezera koja će u mnogome skratiti dužinu samog iskopa. Riječ je o jezerima Manzala kod Port Saida, jezeru Timsah po sredini prevlake na čijim je obalama Ismailija te Velikom i Malom gorkom jezeru (Great Bitter i Small Bitter Lake) otprilike na trećini puta od Port Saida k Suezu. Veliko gorko jezero dugačko je u pravcu sjever-jug 30-ak km. Stratešku važnost ovog prokopa primijetili su još u vrijeme faraona u 19. stoljeću prije Krista kad je i sagrađen prvi kanal koji je spojio Nil s Crvenim morem na potezu Crveno more-Veliko gorko jezero-jezero Timsah (Ismailia) - Nil. Dakako, pijesak je ove rane rezultate zatrpao. Pokušao je Napoleon za svoje kratkotrajne avanture u Egiptu koncem 18. stoljeća ali su njegovi inženjeri mjereći zaključili da je razlika razine Crvenog mora i Mediterana prevelika da bi se gradio kanal. Polovinom 19. stoljeća engleski su inženjeri zaključili da je razina dvaju mora neznatna, pa se francuski graditelj Ferdinand Leseps upustio u avanturu izgradnje kanala koji je otvoren 1869. godine.

Golema je strateška važnost Sueskog kanala zbog skraćenja puta iuzmeđu Azije i Europe. To će se značenje  umnogostručiti u najnovije vrijeme zbog iznimno visoke ovisnosti europskog svijeta o nafti s Bliskog istoka. Samo put Mumbai-London skraćuje za 8.500 km. Zamislite razliku kad treba prevesti naftu iz Perzijskog zaljeva u Rijeku kroz kanal ili okolo Afrike  kroz Gibraltar u Ininu rafineriju u Urinju kod Rijeke.

Kanal je na površini širok do 300 m ali je plovni put označen posebnim bovama širok svega 180 m. Dubina mu je oko 20 m. Dimenzije kanala određuju veličinu, gaz ali i brzinu brodova za plovidbe kanalom. Stoga se kanalom plovi isključivo u konvojima za dana i uz prisustvo posebnog peljara. Plovidba traje oko 18 sati. Budući se brodovi u kanalu ne mogu mimoilaziti mimoilaženje i noćenje je omogućeno u Velikom gorkom jezeru. Piloti se u pravilu mijenjaju u Ismailiji, luci na otprilike  pola puta između Port Said (Bur' Said) na Mediteranu i Sueza (as-Suways) na Crvenom moru.

Uzduž Kanala sagrađe je cijeli irigacijski sustav kojim je znatan dio pustinje između Kanala i Nila pretvoren u veliku bogatu poljoprivrednu površinu koja, kad je riječ o krušaricama, daje godišnje i dvije žetve.

Ismailija - Al-Isma?iliyyah  

Grad s otprilike 700.000 duša. Smješten je na iznimno povoljnom položaju: na sredini Sueskog kanala, na podjednakoj udaljenosti od Port Saida na Mediteranu i Sueza na Crvenom moru (115 km) i 130- km istočno od Kaira.

Već smo bili na ovim prostorima i na ovom festivalu. Smještaj je bio u omladinskom hostelu, odnosno u studentskom centru u samom gradu. Noć je i teško se prepoznaje raniji prostor, ali sve nam se čini da će smještaj biti negdje drugdje. Tako i bi: cijeli je festival smješten u obrazovnom centru 10-ak kilometara prije ulaska u Ismailiju uz autoput Kairo-Ismailija. Ne treba imati strah naglog izlaska na autoput i eventualnog  susreta s jurećim automobilima - ne izlazi se tek tako iz Centra, treba proći više kontrola i puno čekati. A dektive, mila mati.  I svi nešto pišu, popisuju, zapisuju, broje.

Sam centar, koji je u centraliziranoj državi strogo pod kontrolom ministarstva obrazovanja, ogroman je kompleks dužine (sjever-jug) otprilike 2 a širine kilometar. Sadržajno, arhitektonski i građevinski dobro zamišljen i izveden. Tip koledža, kampusa. Na jednom mjestu sve – smještaj u 18 komfornih 2-katnih paviljona za po 108 osoba u 3-krevetnim sobama, ukupnog kapaciteta cca 2.000 osoba, desetak manjih objekata-vila za smještaj nastavnog osoblja, prostrane učionice uključujući i dječji vrtić, dvorišta, velika knjižnica, kuhinja s restoranom, ambulanta, džamija, fiskulturne dvorane, nogometni stadion, olimpijski bazen, puno zamišljenog i zasađenog zelenila, prvenstveno maslina koje se treba njegovati zalijevanjem sustavom kap po kap. Sve.

I sve 5: učionički prostor uredan, stadion OK, sportske dvorane OK, bazen OK, džamija OK. I sve 5. Cijeli kompleks namijenjene djeci od 6 do 15 godina. Prema onom što se dalo vidjeti i škola kao institucija bi trebala biti OK. Učionice velike i prostrane, prizemno niži uzrast na katu viši. Didaktička oprema odgovara zahtjevima moderne nastave. Posebna se pozornost posvećuje arapskom jeziku, naročito pismu, tu je i sveprisutan engleski, ako ni zbog čega drugog ono zbog informatike koja je prisutna u najranijoj obrazovnoj fazi. U nižim razredima prisutan je i njemački jezik. Velika knjižnica (zgrada) vjerojatno je adekvatno opremljena. I nastava tjelesne kulture sudeći po objektima i njihovoj opremljenosti treba biti na visini jer nema svatko na raspolaganju 2 prostrane gimnastičke dvorane, stadion i olimpijski bazen. Premda je Egipat sekularna država islam je sveprisutan – prostrana džamija daje poseban ton cijelom kompleksu. Da se posebna pozornost posvećuje obrazovanju svjedoče i učenici. Prisustvovali smo prvom kontaktu učenika viših razreda osnovne škole s novom školskom godinom: svi svečano, praznički obučeni (prisjetimo se kako kod nas izgleda početak nove školske godine i kako su nam djeca u školi obučena).  

Džamija ogromna. Mujezin redovan. Točan. A i molitva redovna: 5 puta dnevno. Doduše, osoblje koje je bilo s nama i oko nas  nije se klanjalo. Barem mi nismo primijetili. Ali su zato žene odreda tradicionalno zamotane maramama a njih dobar dio i s burkom ili nikabom. Nemaš pojma tko se krije iza toga famoznog crnog vela. Vidiš joj samo oči pa i to ne najbolje. Nije čudo da mnoge zemlje razmišljaju o uvođenju zabrane nošenja i burke i nikaba. Nije najbolje rješenje ali ... Naša Jasmina, vrlo draga djevojka, studentica marketinga, nosi samo tradicionalnu maramu. Ne slaže se ni s burkom ni nikabom. Dok i ako bude sama odlučivala.
 
Naši anđeli čuvari: vodiči, neizostavna dektiva i vrlo ljubazan i  spretan vozač, znalac svog posla.

Vodiče smo prekrstili. Ki bi vrag pamtija imena, svi neki na "a", Abdulah, Amin, Ahmed. Pa ne znaš naglasiti pa nastane smijeh. Prekstiš, pretvoriš ih u domaći svit i sve 5.   
 
Do sada je bilo sve dobro. No svaka priča ima ono nezaobilazno. ALI.

Kako je objekt u pustinjskom prostoru teško se braniti od pijeska, teško je održavati zelenilo. Ali, to nije razlog da sustav navodnjavanja ne funkcionira i da je potpuno zapušten a da istovremeno na drugom kraju voda iz sustava 10 dana nesmiljeno teče i da nitko ne primijeti. Da maslinici trebaju stručnu i vrijednu ruku koja će masline pravilno obrezati i njegovati umjesto da su oličenje nebrige i nemara. A kad bi se s vremena na vrijeme pokupilo smeće koje vjetar nanese, ali i nemarna ruka baci, ne bi bilo zgorega..

Stambeni prostor i restoran priča za sebe. Vjerojatno je paviljone kućni majstor zadnji puta posjetio u vrijeme primopredaje objekta prije 10-ak godina. Zamišljen je dobar komfor: 3-krevetne sobe sa zajedničkim balkonom i dvostrukim zajedničkim sanitarijama. No u kadi je valjda prije dolaska festivala miješana pitura, oliti boja za bojanje zidova ali ne soba, što bi bilo za očekivati,  već - balkona!

Sobe. Kako je i ovdje problem pijesak teško se nositi s nećim što se zove pomesti pod. Ne može ga se pomesti kad niti ima tko niti s čim, A nije to obična prašina. To je pijesak. Svemoćni pijesak. Svugdje ga je. Čak u ustima, pod zubima. Iako su pločice na podu u kupaonicama iz kade izađeš na ... pijesak. Imaj ti papuče. A vrućina, a muha. I dezinsekcija, zaprašuju protiv muha. Badava.

Restoran velik, ogroman. Ustvari dva su ali su procijenili da je dovoljan jedan. Na plafonu 36 velikih ventilatora, svejedno vruće. Samoposluga. Ali ne uzimaš jelo sam. Nije riječ o količini. Već o
sadržaju.

Doručak: kuhani fažol !!!, trokutić sira (ono što još uvijek zovemo „Zdenka“ sirom), restoranski maslac i pekmez, mlijeko u tetrapaku (0,25) sa slamkom, jogurt, tu i tamo kuhano jaje, plastična čaša s vrećicom čaja i šećera (vrelu vodu ćeš natočiti sam iz posebno visoko postavljene posude), 2 fete limete (limuna), 2 vrećice čipsa s paprikom (???), dvije pogače (poseban kruh koji na prvi pogled izgleda kao lepinja za ćevapčiće, ali nije. Nema uopće tijesta, dvije kore. Teško ju je opisati. I to sve na posebnoj tacni. Za svaku vrstu jedna do dvije osobe koje dijele. Svaka ti daje jedno, a ponekad i njih dvije, uvijek zamotane u svoju famoznu maramu, fetu limuna. Nema nezaposlenih.

Ručak: pečena piletina ili komadić kuhane govedine, malo fažoleti ili graška kao prilog, veeelika šalica suhe riže, dvije pogače-kruha i šveps. Večera otprilike isto. I opet 7-8 osoba, premda to bez problema u istom vremenu napravi dvoje ljudi.

Kuhari se baš i nisu pretrgli od kuhanja.

Voda je poseban problem. Nije preporučljivo piti onu iz vodovoda. Tako bar kažu. Stoga se dnevno dobije po tri litre po osobi. Flaširane, dakako. Dovoljno.

Sve u svemu nije neka raskoš ali podnošljivo. Prošli smo i gore i na festivalima u zemljama koje često uzimamo kao uzor. Kako su neki naši prigovarali, pričali smo o uvjetima na festivalima širom svijeta. Spomenuli smo i jedan razvikani festival u Engleskoj na kojem skoro pa ništa ne štima. Malo je tko povjerovao jer Engleska je Engleska,
 
Ali.

Upravo kad smo se vratili kući dočekalo nas je indikativno cirkularno pismo. Predstavnik jedne češke grupe koja je sudjelovala na upravo spomenutom izvikanom festivalu u Engleskoj piše na sve CIOFF®® adrese i kuka (ne psuje, a trebao bi, jer mu vlastiti kulturni habitus to ne dozvoljava) o katastrofalnom festivalu na kojem ne štima baš ništa, od smještaja i ishrane do programa i tehničkih uvjeta i publike koje je tek 50-ak po večeri!!! O licemjernom i arogantnom ponašanju uprave festivala koja si dozvoljava reći ako vam nije pravo možete kući.

Ovdje je situacija potpuno drugačija . Uvjeti nisu naj, naj. Ali, to smo otprilike i očekivali. Smeta te prvi dan dok se ne privikneš i shvatiš. Skužiš da je to drugačiji svijet, druga kultura. Neki su pojmovi drugačiji u odnosu na naše. Sustav vrijednosti je drugačiji. Klimatske prilike su drugačije. Pojmovi vremena su drugačiji. K tome, riječ je o strogo centraliziranom državnom sustavu i stalno prisutnom i nikako predvidljivom političkom terorizmu, povijesno uzrokovanom. Zato tolike kontrole koje su nama neshvatljive. Razumijevajući, Ćićo je zbilju okrenuo u šalu i to nazvao dektivom.  Treba živjeti ovaj prostor i kulturu da bi se stvari dokučile. Nije jednostavno ali se može. (Autor je među ovim svijetom živio kao pripadnik nekadašnjih mirovnih snaga UN davne 1961/62. i poslije se u 2 navrata vraćao). Za razliku od ponašanja osoblja na engleskom festivalu, ovdje je situacija obrnuta-svi se trude, svi bi ti rado pomogli, svi su ljubazni. Oholosti i aroganciji nema mjesta. Svjesni su svega što nedostaje i što ih udaljava od europskih standarda. No u odnosu na festival u Engleskoj mi smo u neusporedivo boljem položaju. I neuredno piturana kupaonica s toplom vodom bolja je od poljskog nužnika, nedovoljno pospremljena  3-krevetna 20m2 prostrana soba s velikim krevetima i balkonom bolja je i komfonija od 15-krevetne učionice za 5-godišnju djecu, soba pa i sa izguljenom piturom na vratima bolja je od plastičnih kontejnera, i čudno složen jelovnik bolji je od nikakvog, krcati stadion na otvaranju i zatvaranju festivala inspirativniji  je od 50-ak ljudi u publici, ljubazan i dobronamjeran domaćin, unatoč jezičnoj barijeri, bolji je od neljubaznog, arogantnog i licemjernog koji ti na prigovor pokaže vrata. Itd. Pokušali smo s domaćinima razjasniti neke stvari. Ozbiljno kao ljudi .

Saslušani od direktora i uprave festivala. Bez arogancije. S bilo koje strane. Engleska je s pravom u mnogo čemu primjer. Posebno kad je riječ o demokraciji. Uostalom i Magna carta libertatum nije od jučer. Godina 1215. bila je davno. Ali to ne daje pravo organizatorima ni za oholost ni za aroganciju pogotovo kad je organizacija ispod određenih standarda. I festival i grupa imaju skoro iste obveze. Svaka se grupa nastoji na svakom festivalu iskazati u najboljem svijetlu, predstavlja svoju zemlju. Nema potrebe za velikim riječima ali uvijek je riječ o domoljublju ma što tko o tome mislio. I ne smije si dozvoliti neposluh ili samovolju. Bahatost i nesuradnju. Prepotenciju i aroganciju. Nitko, ključni ljudi grupe posebno. Ali i festival ima istu dužnost. On je domaćin. Često puta jedina veza sa zemljom u kojoj je grupa. To su vrata gostoprimstva. Nije ti sve dozvoljeno. Što veća vrijednost to veća obveza. Tko to shvaća.  Egipćani da. U potpunosti.

Vratimo se mi festivalu. Ovom našem.

Što let, što noćna vožnja busom prošla je cijela noć - pred jutro stigli na odredište. Smjestili se. Malo čudno. Objekti zapušteni. Ma preživjet ćemo.  U paviljonu nismo sami, tu su još Bugari i Rumunji. Puno je grupa, 24: uz nas tu su Rumunji, Bugari, 2 grupe Slovaka, 2 grupe Poljaka, 3 grupe Grka, 2 grupe Talijana, po jedna grupa Gruzijaca, Malezijaca i Portorikanaca a Palestinci i Jordan i 7-8 egipatskih grupa. Teško ih je razlikovati, svi pričaju isto, svi izgledaju isto, plešu isto ili slično. Tako nam se čini. Nama koji baš i nismo previše uronjeni u arapsku glazbu. Teško, brate.

Juka mora natrag u Kairo, treba preuzeti instrumente ako su stigli.  Dali domaćini kola i šofera a i što bi sam? A mi drugi na prijem povodom otvaranja festivala. U Ismailiju, u palaču guvernatora.  Bus. Na čelu policajac na motoru i policijska kola. Ipak idu 23 delegacije. Lijepo uređena svečana sala u kojoj ćemo dočekati gubernatora, jer to nije klasični prijem na kakve smo navikli. Ne čeka on nas, mi čekamo njega: predstavnike grupa simbolično će pozdraviti gubernator kao vrhovna vlast ovog dijela Egipta. A gubernator je postavljen, ne izabran,– general Abdul Gelil Al Fakharami. Pojavljuje se, dakako, isključivo u civilnom odijelu. Naime, zbog 4 rata koja su vodili od uspostave Izraela 1947. i zatvaranja kanala, odnosno okupacije Sinaja nakon  6-dnevnog 1967. rata oslobođen u listopadskom-Yomkipurskom ratu1973.,  Sinaj je još uvijek vojna zona. Na otprilike pola puta između Kaira i Ismailije stoji rampa gdje se obvezno zaustavljaju i kontroliraju sva vozila. I nas zaustavljaju ali ne kontroliraju jer s nama je dektiva koja će uredno izvijestiti nekoga u kućicama da se vozi Kurvatia..

A navečer otvorenje festivala. Na stadionu. Pozornica ogromna. U  stvari 3: nogometni stadion između kaznenih prostora podijeljen u tri djela, svaki jedna pozornica ali sve jedna cjelina. Dakako, glavnina se zbiva na središnjem dijelu. Kad je riječ o pozornici i svemu onome što se tamo zbiva preciznost – TV prijenos uživo. Sve mora štimati. Tehnika besprijekorna. Deseci reflektora paraju nebo, sve se proba osim vatrometa. Ipak je preskup za probu. A profesionalci valjda znaju svoje. To je ionako uvijek isto. Uglavnom šareno. U Egiptu ili Splitu. Ali sve ono prije i oko spektakla štima, recimo, malo manje. Najgore u svemu što su informacije, bar kad je riječ o našem Duje, šture. Ili ih nema.

A navečer otvorenje festivala. Na stadionu. Pozornica ogromna. U  stvari 3: nogometni stadion između kaznenih prostora podijeljen u tri djela, svaki jedna pozornica ali sve jedna cjelina. Dakako, glavnina se zbiva na središnjem dijelu. Kad je riječ o pozornici i svemu onome što se tamo zbiva preciznost – TV prijenos uživo. Sve mora štimati. Tehnika besprijekorna. Deseci reflektora paraju nebo, sve se proba osim vatrometa. Ipak je preskup za probu. A profesionalci valjda znaju svoje. To je ionako uvijek isto. Uglavnom šareno. U Egiptu ili Splitu. Ali sve ono prije i oko spektakla štima, recimo, malo manje. Najgore u svemu što su informacije, bar kad je riječ o našem Duji, šture. Ili krive, Ili ih naprosto nema.

Sve uštimano do detalja. Čak je i državnu himnu vojni

orkestar, obučen u paradne uniforme crvene boje, probao u

nekoliko  navrata. I pri svakoj probi narod ustajao.

A samo otvorenje. Nema tu nekog velikog folklora, uostalom kao da na mnogim drugim mjestima nije isto. Spektakl. 2-3 grupe koje su došle dan ranije zajedno s domaćim grupama uvježbale plesnu točku koja bi trebala biti moderni ples na nepretencioznu skladbu zabavnog karaktera s početka 90-ih, s tekstom koji veliča Ismailiju a koja nije daleko od francuske božićne L'enfant au tambour, samo mnogo bržeg tempa. Probe, strka, metež. Zastave zemalja sudionica, službene državne, staroegipatske !!! I na tribinama metež. Po sredini svečane fotelje: spektaklu će prisustvovati sam gubernator sa svom svojom svitom. A ima ih. A dektive tek. Ali interesantno, dektive je toliko kad je riječ o busu ili slobodi kretanja u gradu, a ovdje nitko nikoga ne kontrolira. Ili nam se to čini- mi s autobusima ulazimo na  glavni ulaz koji je jaaako kontroliran, a domaće stanovništvo na drugi, nasuprotni. Kad smo obilazili Centar  sve do samog ulaza nismo vidjeli nikakve dektive.

Spektakl točno u 21. A mi čekali još od 6. Ceremonijal. Ulazak zastavničara. Predstavljanje grupa. Himna. Kraća govorancija. Da ne biste pomislili na generala Gelila. Direktor festivala. General okružen pratnjom udobno sjedi nedaleko nas (trebalo je doći na vrime i zauzeti miesto blizu vrha, riskiraš da te maknu, ali ne će valjda goste. I slipac vidi da smo iz neke druge kale). Dio grupa predstavio se kraćim programom. Mi Linđa. Izvrsno. Možda će netko reći a Stari spliski…Ne možeš. Program ne trpi. Preveliki i preotvoreni prostor za eleganciju barba Branka.

Sve su začinili vatrometom.

Kairo. Trebali bismo obići Nacionalni muzej, Muhamed pašinu džamiju, piramide, obvezni bazar i navečer, zajedno s još jednom grupom imati zajednički cjelovečernji koncert. Naporno.

Kairo treba vremena. A mi zakasnili, da li mi ili Duje i Roko i koji njima nadređeni, bi ga vrag. Samo srce grada s preko 8 milijuna ljudi. Dvi Hrvatske, malo manje. Bože moj, koliko smo mali.Treba ući u sam centar, jer tamo je Muzej. Treba ga pisati s velikim slovom a Duje i Roko odredili tek 45 minuta. Nacionalni muzej. Doduše,mlađarija inače nije previše oduševljena posjetama muzejima. Ali ovo je Egipatski muzej, jedini u svijetu ove vrste. Cijela povijest  faraona. Skoro četiri hiljade godina. Što sve nije tu. Samo što je sve tijesno. Trebala bi zgrada još jednom tolika. Tu nikome nije bilo dosadno. Svima vrijeme kratko. I onima što samo prozuje. A onima drugima da i ne govorimo. Svakako pogledati dio s mumijama. Pa nisi baš svaki dan u prilici da se pokloniš nekakvom Tutmesu ili Ramzesu, lijepoj Hatšepsut ili Nefreteti. Pa da je bar malo bolje pogledati Tutankamonov šareni sarkofag. Ali, vrime leti. Zajednička vatrogasna pred muzejom i van. Piramide. Treba izaći iz ovog mravinjaka. Kažu da ih je u cijeloj aglomeraciji 18 miljuni. A Bazar i džamija? Nemamo vremena, kažu !!! Za, pored istanbulskog, najbolji bazar nemaju vremena. Nazdravlje. Ali to je to. Popiješ apaurin i - ne sekiraš se.

Prije piramida ručak. Fini restoran u Gizi podno piramida. Skoro pa domaća spiza.

A onda na piramide. Ogroman plato kojeg sadržaj ne treba puno predstavljati. Stari su Egipćani svojim faraonima sagradili niz piramida ove su najpoznatije. Ove čuvene tri gradila su tri faraona, otac, sin i unuk: Khufu, Khafra, Menkaure, ili kako smo ih navikli zvati njihovim grčkim imenima, Keops, Kefren i Mikerin. Najviša među njima je Khufuova, baza je 230 m, visina nešto ispod 147. Bila je i viša ali je erozija tijekom 4500 godina koliko postoji uzela svoje. Sve su građene od granitnih blokova. Izvana bile prekrivene dobro ispoliranim pločama od vapnenca kako bi se sakrio  ulaz u grobnicu. Jer piramide nisu imale istu svrhu kao one mnogo mlađe u Meksiku, one nisu bile žrtvenici, one su bile grobnice. No ploče su nestale. Ostalo je tek malo na vrhu Khafrine. Unutrašnjost grobnica opljačkana. (Ne čini Tutankamona velikim njegova uloga u povijesti koliko sačuvana grobnica iz čijeg se sadržaja štošta saznalo iz povijest ove drevne civilizacije.)

Izašli iz busa na platou između Khufuove i Khafrine piramide. Kad navalili. Prodavači svega. Ne možeš se braniti. Najprije ti na glavu nabijaju kufiju s agalom (bijeli pamučni šal s crnim konopom kao obručem). Ne, ne. To ne košta. Ali bakšiš da. Za djecu prehraniti. Dat će ti 2-3 skarabeja (simbol izlazećeg sunca i vitalne snage). Nije bitna valuta, ali dobro poznaju euro ili dolar. O, da. Može i kuna ili rublja. No problems. Da je organizirano vođenje, nije. Da je raspašoj. Je. Stigla SMS iz Splita da je i RNK Split zajedno s Hajdukom na vrhu HNL. To treba ovjekovječiti.   
        
A jahanje na devi? Zar ne probati? A za provati triba šoldi. Koliko? Kako ki. Prvi uzjaha Pave.  Deva u čučanj, Pave na sedlo. Hop! Podiglo ga i spustilo = 350 L (egipatskih, otprilike toliko kn). Ma ča, Juka će biti slabiji? Uzjahao, đir od 5 min i = 100 L. Bolje. Skupilo se društvo, uzjahalo svaki svoju devu, učinili đir od po ure u pustinju. Platili = 25 L. Pa ti uzmi s prve i viruj beduinu. Tu su lipi šoldi ostali.

Spustili se malo niže, do velike Sfinge. Ma je ona u Splitu malešna. Ova, bome 40 m u dužinu i 20 u visinu. Khafra (Kefren) je bio pametan vladar.A i moćan kad je mogao sagraditi takav kolos.

Večernji nastup u Cairo Opera House. Mi se ponadali da je to zbilja u zgradi Opere (Nemojmo zaboraviti da je u toj zgradi praizvedena Verdijeva Aida prilikom otvorenja Sueskog kanala). E ne – u Kairu je 8 dvorana koje nose taj naziv Opera House. Velika dvorana, uvjeti dobri, stara boljka – viseći mikrofoni. E zarekli smo se: u buduće sobom nosimo 50 m sajle i dva širokopojasna mikrofončića. Mala ali moćna.

Šteta. U Kairu bi trebalo ostati nekoliko dana. Ali, mi smo na festivalu u Ismailiji.

U Ismailiju na izlet. Jer u Ismailiji se ima što vidjeti. Velik je to grad, preko 700.000 ljudi. Obzirom na konfiguraciju planski izgrađenog grada u vrijeme i za potrebe izgradnje Kanala u drugoj polovini 19. stoljeća, s pravilnim ulicama, površina mu je i veća. Sagrađen na jezeru Timsah na mjestu gdje je još u vrijeme faraona sagrađen kanal Crveno more-Timsah-Kairo. Grad s okolicom bio je središte ratnih zbivanja svih ratnih sukoba s Izraelom poslije 1947. Ide u najveće egipatske gradove. Razvijena industrija. Luka bitna za plovidnu Kanalom. Vrlo snažna poljoprivreda. Željeznicom i suvremenim autoputom povezan s Kairom. Sveučilište. Ima lijep i sadržajan, ali kao i sve, pretrpan povijesni muzej. Ima i značajan muzej posljednjeg ratnog sukoba s Izraelom iz 1973. g. na drugoj, sinajskoj obali.

I opet ALI.

Cruiserom po kanalu. Mora biti doživljaj. A ono, lagani đir po samoj luci. Ni do susjedne obale, istočne obale Kanala.

Od muzeja na drugoj obali ništa. Zašto? Duje nema pojma, Roko nema pojma, ni Bepo ni Jasmin. Ništa.

 


Svi sadržaji objavljeni u bilo kojem obliku i/ili dijelu ovog internet portala vlasništvo su CIOFF®-HRVATSKA SEKCIJA.
Nije dozvoljena nikakva uporaba bilo kojeg dijela sadržaja bez dozvole vlasnika.

Sve dijelove ovog internet portala posjetitelji koriste isključivo na osobnu odgovornost.

 

 

Copyright © by CIOFF® - HRVATSKA SEKCIJA, 1992.-2014. Sva prava pridržana.
Webmaster: DABA performances.